Hemija života

"...ja sam seljančica i dobro došli u moj svijet..."

20.02.2017.

Bit ce ovo dug dan...

...svaki Ponedjeljak je takav. Probudila sam se sto puta. Ne znam sto. Nemirna sam. Plus PMS. Odoh ustati, probudila me realnost. Dobro jutro.

19.02.2017.

Trenutne misli...

...ne volim da mislim o mnogo čemu, a što se ne tiče posla, jer kada mislim o mnogo čemu, shvatim ponekad neke stvari, i ne prija mi.

Kada sam ulazila sada na stranicu blogger.ba, pomislih da mi je vrata kuće na koja ću isto ovako ulaziti.

Jutros sam na tren pomislila:"Kada li ću ja imati dijete i biti nečija žena." - ne znam šta mi je bilo dok sam ležala na krevetu i to tek budna.

Ne sjećam se šta sam sanjala.

Kad sanjam nekog od muškaraca koji mi se dopadaju, dan mi bude ljepši. Što li, i onda obavezno nanesem najdraži parfem i najdraži ruž.

Februar ide brže.

Od toliko posla, ja uzela da čistim sestrinu make - up torbicu.

Ne znam šta bih slušala, dosadi mi ono što slušam po čitav dan.

Sigurno je da ulazim u PMS.

Ne volim te dane.

Odoh raditi.

Hajde živjeli!

18.02.2017.

Hocu crno i crveno!

...uz Zvezde Granda, po koju suzu sto sam sakrila od zagrljaja izmedju oca i sestre...uz mineralnu vodu, opijam se, jer je Nedjelja. Hajde zivjeli!

17.02.2017.

All about red...

...jednom sedmično obučem crvene hlače. I to tvoje Vangelis, u kojima sam izgledala kao mršavica, gore nego sada, no eto sad mi baš pristoje. Volim ih. I to ih oblačim Četvrtkom, i to crven džemper, no jučer sam shvatila potežući za njima da je Četvrtak i rekoh se:"Eeee pa neće moći." - ne bih ja bila ja, da ih ne obučem ali sam to zaista nesvjesno radila, dok nisam shvatila.

Čitav dan mi "Shape of you" svira u glavi i u trenucima kada sam sama. Ne dešava se ništa. Ustanem sa brojanjem dana i tako i zaspim.

Ništa se ne dešava. Sutra je Subota i to mi je bitno.

Hajde živjeli!



p.s. Odlična!

16.02.2017.

You don*t have to...



p.s. Umorna sam, no znate da Red broji dane do Nedjelje i toplog zagrljaja sa svojim krevetom u šest sati ujutro. Ništa se ne dešava. Who cares...hajde živjeli!

p.s.s."I'm in love with the shape of you We push and pull like a magnet do Although my heart is falling too I'm in love with your body Last night you were in my room And now my bedsheets smell like you Every day discovering something brand new I'm in love with your body..."

14.02.2017.

...dear Lord.

Sinoc sam u pola 8 zaspala, pokrivena jaknom. U pola 11 se probudila I skuhala si caj. I ponovo zaspala. Danas sam uspijela uraditi dupli posao od jucer na vrijeme, I na vrijeme kuci otici. Lahko cu ja sa sobom, organizujem se. No, oko mene. Sefica:"Dokle si stigla" - sve sam pripremila, velim. Imam osjecaj da me ne moze ocima, da Bog oprosti. No, neka. Bit cemo mi na "ti" kad - tad. Nego, sretan dan zaljubljenih... Hajde zivjeli!

12.02.2017.

Ne znam evo više ni šta mi je...

...i dalje ne znam šta mi je. Ne znam. Šta se sa mnom desilo? Ja sam prije više čitala, a čeka me pet knjiga na čitanju, jesam li to postala mrskorod ili šta već, kako se to kaže ili ti definiše, samo ih skupljam? Eno prašine na policama, mah hejjjj ja to prije nisam mogla gledat, ili nered, mah jah ima mati ona će očistiti, hejjjj mene da prođe Nedjelja a da nisam generalku uradila, mah NO WAY!

Odlučila sam da učim, krajnje je vrijeme, ako ću već čitati, ove će se knjige načekati, ja moram da znam više, kako bih opstala u krugovima u kojim se nalazim. Evo počela sam, od večeras. Osjećam se kao prosvijetljena, ili ti kako se kaže.

Nisam ponosna, jer sam izgubila tu konekciju koju zovem "Razgovor sa Svevišnjim"...na to nisam ponosna, i ne znam šta mi je.

Nisam izašla, haverica me nije uspjela izvući. Ako se dogovorimo u tri, onda za mene nema ni pet ni šest niti koje drugo vrijeme, ako smo se dogovorile, neću da budem na drugom mjestu i kad shvatiš to onda me stavljaš na prvo...znači neću.

Odlučila sam kupiti ako ne sutra, ovih dana energetske pločice, da imam ako već ne odem na doručak ili ručak da mogu prezalogajit.

Moram popraviti odnos sa sestrom, jer sam se udaljila od nje. Ne znam eto ni šta mi je sad.

Danas da uzmem iz pećnice jelo, i uhvati me nešto na dnu leđa, presjeklo me, prozborih sa uhhh...i rekoh dobro sam, mah vraga sam, i dalje nešto osjećam.

Nema šta kako je krenulo, kako i ne bi boljelo.

Ne volim sladak osjećaj u svojim ustima, Bože da nije krenuo PMS. Ne znam evo ni u tome šta mi je.

Recite mi vaše mišljenje o Lukomiru? Maybe I will go there. Kaže spava se na spužvi i da će nam biti razdvojene sobe. Heh, mislim se u sebi, ne plašim se ja tebe, plaši se ti mene.

Danas stavljala puder, nasmijavala mamu kao one što jutjuberke rade...i ja sam se smijala, i evo skinula sam sve ali i dalje osjećam na koži, valjda se odvikla od šminke.

Popila sam toliko kafe, kahve ili kave da ne znam kako ću večeras zaspat. Mama veli da spavam sa njom, bit će mi toplije, te sam pristala.

Ožiljak me malo pa pomalo muči, valjda kožu kako rastežem, pa me pecne, ne znam je li to normalno.

Evo šta slušam dok pišem:

Javila sam se bivšem, nakon tri godine, ispisali se. On je posljednji kojeg sam voljela. Ne znam šta mi je bilo. Iznenadila sam ga baš. On je baš dobar dečko. Saznao je gdje radim i da bih mogla bolje proći kad bih radila gdje on radi i to da bi on mogao srediti, kako primaju moju struku.

Svašta mi se mota po glavi, Amiru sam čestitala rođendan.

Alasalamet šta je sa mnom.

Ne znam da li da počnem opet sa apaurinima ili da se propušim, ha? Gdje je ona Gošća što mi popuje o apaurinima?

Helem nejse, jest nešto tmurna i maglovita Nedjelja, e paaa neće moći ove noći bejb, ušuškat ću se i lijepo maštati o sreći, ljepoti života i zaspati fino.

Još sam nešto htjela zapisati, zaboravila.

Hajde živjeli!

p.s. Po Zenici znači truju pse ili ih prebacivaju na selo, znači eto moj narod odakle nam silni psi.

12.02.2017.

Hello, hello...

Za početak:



Probudila sam se sa osjećajem, da ne znam gdje sam. Bukvalno u svom krevetu, i pomislila gdje mi je tanki jastuk jer osjećam krevet...i shvatila da je garant na podu, jer je uvijek jedan od njih, tanki ili debeli na podu...i kako sam se trznula, pomislivši da moram na posao, smirih se, i rekoh si:"Red, Nedjelja je." Onda sam shvatila da ne mogu dalje spavati iako mi se spavalo, a bilo je već pola devet. Sjetim se da je tu negdje privatni phone i uključivši wi - fi, gledam je li Amir nešto odgovorio jer smo prethodnu noć pisali i zaspala sam prije 22h, jer ne da mi se više mučiti.

Dan, Subota je bila teška, ne preteška jer ja pamtim i gore i napornije dane. Bila je teška psihički, jer ako ja mogu izdržati na jednoj kifli sa paštetom koju mi je moja Dženy pripremila i ne otići na doručak, pa potom raditi za vrijeme ručka...jasno vam je da fizički mogu pretrpiti dosta. Jučer sam se preznojila kao nikad, ne pamtim. Da sam samo makla iz pogona, već bi nastao problem, ali ovaj put se nadam, jer danas je plasman robe, da neće biti problema.

Zbog neorganizovanosti i neradnika, trpim ja. Ja, kao neko ko snosi odgovornosti. Preživjela sam, jer se sjetim očeve:"Ćeri, sve što ima početak ima i kraj."

Nakon što je nastao sabahile problem, šefica je rekla da će nas sviju rastjerat, ja sam rekla:"Uredu je, ja sam kriva, evo ja sam kriva, je li uredu...ali ovaj ne može to i to da uradi za to vrijeme koje Vi govorite."

Znate šta, da je rekla a rekla je već dva puta, treći put da će me otjerati, znate šta...ruka je već krenula ka mantilu, da ga skinem i odem. Da je rekla, već bih bila okrenuta leđima.

No, nisam.

Drže me novci, jer su mi potrebni. Platu sam već potrošila, iako čuvam jedan manji iznos na računu, jer otac uskoro putuje za Sarajevo, možda opet bude morao citostatike kupovati. Košta te zrak koji dišeš, a kamoli oni.

Nije dobro i samu sam sebe iznenadila, jer sam već dva ili tri dana govorila:"Da je samo umrijeti."

I tako ležim u krevetu, kad ono mati uleti u sobu, čujem:"Zapalio se dimnjak." - vjerujete to nije ni malo ugodno jer sam se sjetila kad se prvi put desilo.

I ja se dignem odmah, da vidim šta se dešava, daj jedno ogledalo, daj drugo, daj treće...i eto smirili smo.

Ne daj Bože u noći, dear Lord.

Trebala bih na kafu, vidjet ću kakve ću biti volje. Mijenjam po malo neke stvari kod sebe.

Jutrom volim da čitam duge postove, ali one koji ti vode misli...probudim se uz njih. To je negdje oko pola šest ujutro. A ja već dugo nisam pisala ovako.

Mogla bih o svemu...no dan me umori, da uvečer samo čekam krevet i kremu na stopalima.

Odlučila sam kupiti Dormeo madrac, samo se trebam finansijski organizovat. Koja će tek onda biti ljubav. Ahhh, aman!

Sedmica u Hemiji života:

Ponedjeljak:"Red, razmišlja i govori kako jedva čeka da dođe kući i zavali se u krevet. Ponedjeljak je uvijek tmuran i siv."

Utorak:"Red zna da je Utorak ni tamo ni ovamo, i da će biti težak:"

Srijeda:"Aahhh napokon sredina, počinje odbrojavanje do Nedjelje, jedva čekam kupanje."

Četvrtak:"Dear Lord, samo da dođe ta Nedjelja, baš sam se naspavala, jer jedino Srijedom legnem oko 20 časova."

Petak:"Ehhh, selam alejkum, jesi li se naspavao? Napokon Petak, naš lijepi dan."

Subota:"Teška, otegne se i da sutra je Nedjelja."

Nedjelja je, izvolite pjesmu za kraj.



Hajde živjeli!

11.02.2017.

Otjeraj me, hajde!

...crkla sam, crkla. Ostavila sam papire za Ponedjeljak. To be continued...

10.02.2017.

I am in my darkness...

...gore li mi obrazi, pitah. "Da." - cim sutim, nije dobro. Kad galamim, nije to nista. Jos gore kad mi postane svejedno. Bole me bubrezi. Svejedno mi je. Lazem, malo me uplasi bol. Hajde velim danas jednom da hocu umrijet...kruzim firmom i on sa mnom. Nista...nista vise nema smisla. Tjesim se da volim ono sto radim. Gluposti, moje gluposti... Otkad nisam slusala Avril... Damn, my Aprilgirl...


Stariji postovi

Hemija života
<< 02/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728