Hemija života

"...ja sam seljančica i dobro došli u moj svijet..."

26.08.2016.

Realnost?

Ona kad se probudi, nema načina da ju uspavate. Sutra Subota, ako Bog da. Moj babo došao kući, piše poruku da mu kupim Drinu Light i da je došao...pustili ga na par dana. Požurila sam kući kad se nisam slomila, nit se pocesljala nit svezala rep kako treba...samo se naparfemisala da se zna da sam žensko. Poprilično sam umorna. Teške cipele osjetim na svojim nogama kad stanu, kad ležim i treba da ustanem, no takve su, takav je posao. Ne znam kako da opišem šta mi se dešava, a kunem se Bogom tako biva...da ja kao što sam jutros rekla da nema babe 40 dana kući a ono babo došao. Imam osjećaj da čim zborim, ono biva nešto drugo. Ne znam šta se dešava. Helem nejse, nisam luda. Danas mi se radnik povrijedio, tako je preblijedio, uplašio se...i preživio sa ništa strašno a on je mislio odustati. Rekoh mu:"Zapamti, ovdje i u životu što te ne ubije to te ojača." Pomislih na brata, i kako treba da uči, da ga ne strefi što i mlađahne radnike, trpeci bijedu moraju trpiti fizički rad. A o tome neki drugi put. Misao dana:"Želim da me voliš." - dugo nisam imala misao dana. Hajde živjeli i ugodan ostatak noći, želi vam Red from Zemlja čudesa zvana Jorgan.

25.08.2016.

Pukne čovjek...

...puknut ću i ja. Evo kaže mama:"Doći će to sve na svoje, Bože zdravlja." - amin.

U šta mi se život sveo, mislim na privatni? Pa na nekoliko sati, budna sam poslije posla možda dva ili tri sata.

Ahhh Bože Milostivi...

Kako će tek zima izgledati, odeš u mraku vratiš se po mraku.

Bože Milostivi...

Nemam šta više reći, sjeća li se ko ideje naše Vangelis, da nekom đaku priredimo bar mjesečni školski obrok?

Onda, ja sam za, pa odvojit ću, odvojit ćemo, možemo pisati o uspjesima naših đaka, naše djece.

Već ih zamišljam sa sendvičima.

I ja sam odmah sretna sa tom idejom.

Hajde živjeli!

p.s. Da dragi Bog sačuva svaku lutalicu, od čovjeka do životinje, amin.

p.s.s. Hvala vam na iskrenim mislima, na suosjećanju i riječima podrške, hvala vam.

23.08.2016.

Ne mislim...

...ja na sebe već odavno, mislim na brata, kako će očeva smrt utjecati. Ponekad ga vidim u tom danu. Ionako mršav, dok babu nose. Ja taj dan već u glavi imam isceniran. I muka mi je od toga što me pitaju kako mi je otac...kako će bit čovjek koji ima rak i to metastazu. Eto!

22.08.2016.

Tako nekako...

...u kuću smo svi pomalo poludjeli. Ništa je ovo, šta me čeka...govorim sebi. Kaže mati ocu rekli kad su ga vidjeli na radiologiji:"A Vi ste onaj pacijent što nam je bio jako loše." - pa Bog te ne ubio, gdje ćeš nesto tako reći pacijentu. I kažem ja mami:"Pa mama šta krijes od njega, šta on ne zna?" - ne zna da će možda umrijeti za tri mjeseca... Znači istina je, da su ga samo otvorili i zatvorili kako mi reče šefica, tako se priča po gradu. Mami je bivši poslodavac rekao:"A što ga vodiš i trudis?" - reče mati:"Pa hoću li mu reći da će umrijeti za tri mjeseca..." - valjda sam u šoku. Poslije razgovora sa mamom, danas smo se kolektivno posvadjali sa njom. Jah, kažu radnici danas me umalo nije udario jedan dio stroja, samo što sam se makla. Heh. Strah me svega što dolazi. Ne želim žaljenje, želim da noćna mora koja se odigrava danima, samo prestane. Hoću smiraj...hoću sreću, hoću sreću, hoću sreću. Je li to mnogo što tražim? Hajde živjeli! Preživjeli smo Ponedjeljak...da dragi Bog sačuva svaku lutalicu od čovjeka do životinje, amin.

21.08.2016.

Da razgovaramo više?

Život mi se pretvorio u to da mi ga određuju sati, odnosno alarm. Aham, imam 7 i 38 minuta sna, molim te Bože da zaspim, tako da ujutro ustanem odmorna. To nekako ovako izgleda, pa skoro svako veče.

Kad se sjetim svojih početaka, a ne mogu ih zaboraviti, ponajviše zbog treme u želucu koja je trajala mjesecima, jer sam bila pod pritiskom sa svih strana i hvala Bogu smirilo se to, no onaj osjećaj kad krene posao onda zaboravim na to da mi se ujutro nije ustajalo ( kad mi se to dešava pomislim na Božiju kaznu, jer nisam zahvalna jer sam živa i ustala sam na noge i treba da budem sretna jer radim).

Otac sutra ide na zračenje.

U kući svi kolektivno prolazimo kroz neke faze.

Mama i babo ponajviše.

Dođem na posao, nasikiram se, dođem kući nasikiram se, tačno da danas nisam imala slobodno, pukla bih ko lajsna.

Otišla sam da pročitam šta sam pisala u ovom mjesecu prošle godine.

Sjećam se da sam danima brala grah, baš u ovom svom crvenom Mezimčetu u kojem sjedim i pišem vam i razmišljala šta i kako dalje, da će mi isključit internet, da je ocu riknulo auto ( i ovog mjeseca nakon godinu ista priča) i da nam je u pitanju egzistencija.

Sjećam se da mi je tad jedina svijetla tačka bio on, B.D.

Da, baš on.

Valjda željna neke promijene, nečega novog ali ne vidim to, želim ponovo svijetlu tu tačku.

Ima li je?

Je li ovaj život uzaludan? Glupog pitanja, zar ne.

Šta znači uzaludno?

Posmatram ponekad sve kroz faze i da će sve proći, doći bolje.

Neki dan razmišljam o jednom prosječnom lijepom danu koji bi izgledao ovako:"Dolazim sa posla poslije 15h, on isto stiže u ta doba, zove me, nisam spremila ručak, ali ću ga spremiti, kuham kahvu u džezvi koju mi je mama kupila, bijela iznutra, ali crvena sa bijelim tufnama...zovem mamu, kaže mama i babo piju već kahvu...pitaju kad ćemo doći sa unučetom, velim kako dijete spava, tek sam ga pokupila iz igraone i da ćemo doći za vikend...on dolazi, umoran, u oba obraza rumena..." - i koliko njih prolazi ovakav dan i jesu li svjesni koliko su sretni.

Možda ni ja sada nisam svjesna koliko sam sretna, možda jer ne da mi nije zanimljivo, možda ne mogu da se "širim" koliko bih željela, stagniram...možda.

Fizički sam se popravila, kako i ne, kad jedem i konstatno se krećem.

More me dva žulja i to do trećeg i drugog nožnog prsta, odmah jedan do drugog kako se prsti spajaju.

Danas su odmorili, zaista nisam cijenila ovaj jedan dan slobode.

Zaspala sam danas kao beba.

Ustala kako bih se okupala, jer pritiska nema, pa treba ugrijati vode...i sjetih se kako me je mama kao dijete kupala.

Danas sam razmišljala, i voljela bih da čujem, u čemu ste uživali, da li u onom spontanom seksualnom odnosu, za koji niste ni znali da će desiti ili u spremanju da to dočekate? Pomislim na to kako to doživljavaju muškarci a kako žene?

I da, moja Bijelka postala ponovo mama, četvoro ovaj put.

Do novog posta, hvala vam na čitanju i hajde živjeli!

p.s. Da dragi Bog sačuva svaku lutalicu od čovjeka do životinje, amin.

p.s.s. "Ne može Red, odluči se ili za konja ili za crvene cipele. Hello, ne mogu se odlučiti, te uzimam oboje." :D



21.08.2016.

Nedjelja...

...mi je nakon sto godina. Jutro mi je u dohvatu rečenice:"I ja imam tebe ružo moja, tebe jednu sto nespokoja..." Dear Lord! Ne bih ni da se grlim, niti šta drugo samo da šutim uz ovu rečenicu. Hajde živjeli! Dobro vam jutro...

20.08.2016.

Mrsss...

...ne dam ovaj osjećaj toplih stopala, kupila sam si vunene čarape. Dvoje, pijem kahvu i samo mogu reći, da je jutro pametnije...no samo da ne bude kobnih noći. Molim te Bože... Kako ste vi?

17.08.2016.

Ko sam ja, a ko si ti?

Večeras mi se dijete nasmijalo, ali je prvo okrenulo glavu da me vidi, jer sam se mimoišla, i toliko mi je bilo drago jer se mene djeca najčešće uplaše. Pomilovala sam dijete i rekla mašalah.

Krupne crne oči, i kad sam ponovo se okrenula, mahao ili mahala je nogicama kao da želi da ponovo se okrenem. Baš mi bijaše drago, a sad se sjetih oca koji je sjeo pored dijeteta koje spava u kolicima, u po xafsa a i njemu malo fali, a mati gdje je...eee to ne znam. :D

Provela sam tri glupa sata u šopingu sa mamom, htjeli su da me obraduju, ali se meni ništa nije dopalo i najzad sam uzela na nekom sniženju hlače, samo da znam da je vrijedilo i helem nejse, nisu loše.

Gore mi je jer nas je otac čekao, a mama se umorila. Eto šta mene grize.

Ali helem nejse, ja sam toliko umorna da ja ni svom sudu šta mi se dopalo a šta ne, ne vjerujem.

Prvo umorna sam, radim pa skoro preko dvadeset dana, bez dana odmora.

Drugo sve brojevi 36, a meni otečene noge, ne možeš naći broja 39, mah jedva a ako nađem 40 broj klapa, damn girl.

Mah 23 puna dana, hallo Red!

Kako sam? Pa ni sama ne znam.

Poželjela sam da pišem, no nije to to.

Ponovo skupljam najsitnije detalje sebe u sebi, a ne kroz riječi.

Poželjela sam da se zaljubim, da se trznem iz kolotečine.

Neku noć nestalo struje u pogonu, tako sam imala želju da ljubim...a to odavno nisam poželjela.

Tako je bilo romantično, samo se "exiti" vide, a ja šetam tišinom pogona u mraku.

Nisam sama sebi jasna, a kamoli drugima, dear Lord.

Teško mi je kad krenem razmišljat šta me sve čeka u životu.

Ne daj se Red i glavu gore, samo razmišljaj o udobnoj penzionerskoj stolici buduće profesorice.

Hajde živjeli!

p.s. Da dragi Bog sačuva svaku lutalicu od čovjeka do životinje, amin.

p.s.s. Ja, kao glupača, sjetim se B.D. i pustim ovu pjesmu jer me mnogo podsjeća na njega.

05.08.2016.

Hello...

...dobro vam jutro. Imam osjećaj da nisam pisala godinu dana, a tek samo jedan dan. Znate li vi kako je fenomenalan osjećaj kad shvatite da ima i postoji neko ko više priča od vas?

Upravo sam jučer to shvatila i hvala dragom Bogu.

Koliko god bili društveni i pričalice, ali konstatno ulaziti u upadice i spominjati kako si i ti tako i tako (što je previše i previše) i ja onako umorna sam nosila naočare (hejjj ja koja ih jedva držim na glavi) samo da bih mogla da kuliram očima gdje hoću.

Nije loša, ali što je previše, previše je. I ja mnogo pričam i samo sam iz ovog primjera shvatila, da sam ja mila majka i da trebam da šutim kako umijem i znam.

Moj Paša je progovorio, taj mjau talk, znači taj kad se razvesla, dear Lord. Evo sad, isto da to nema šta jest ili je on konstatno gladan.

Zar je Petak, ahhh aman.

Hajde živjeli!

03.08.2016.

She came...

...i ja sam smirena. Hvala Bogu... Preživi čovjek sve, samo oni strpljivi znaju šta znači nakon dugo reći, da je vrijedilo... Hajde živjeli! Da dragi Bog sačuva svaku lutalicu od čovjeka do životinje...amin.


Stariji postovi

Hemija života
<< 08/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031