Hemija života

"...ja sam seljančica i dobro došli u moj svijet..."

23.07.2017.

...gdje bi ti nestala, Red?

...jučer mi je nakon dugo vremena, govorila sam poslije očeve smrti, bila lijepa Subota, kada je došao strani saradnik od prošle godine. Inače se oni dugo ne zadržavaju jer se mijenjaju kako obilaze firme. Imala sam sabahile rafal posla, i letimično sam ugledala visokog muškarca i pomislila u sebi:"Tomi." - zar je moguće, da, moguće je Red vidjela si ga.

Dok sam išla duž pogona, ugledah ga i rekoh:"Ooo hello Tomi." - "Ooo you remember me." - rekoh mu kako da se ne sjećam i da je dobro došao. Mah nisam skidala osmijeh pola dana. Par puta smo se opet sreli, nekako stidno, ja sam se zarumenila par puta, sigurno. A kako sam njega pozdravila, a ne starijeg kolegu (mogu misliti kako je smiješno bilo), trčala sam kroz magacin da čovjeka nađem i da se rukujem i pozdravim, jer je on ipak tu svaki dan, a ja sam se valjda izgubila i napravila lapsus.

Kako god, da i meni muško dan uljepša, kao što vama muškarcima kada vidite lijepu ženu.

Ugledala sam pri kraju radnog vremena kao da me traži, i vidio me. Okrenula sam leđa i nešto mi reče okreni se, kada sam se okrenula, bio je metar od mene i rekao:"See you in Monday." - "See you. Bye." - čovječe kako sam to izgovorila, a i on, kao u filmu.

Lijepi engleski, kako ga volim.

Zaboravila sam ovo napisati.

Helem nejse, apaurin je svoje odradio, spavala sam, i to dva puta, probudila se, ne znam što oko pola deset, kad oba telefona isključena, i onda oko 12h...i dalje mi se spava, smirio mi je neke "živce", prevruće je, latila sam se posla za računarom, i crne kahve, da mogu večeras zaspati. Valja se onda posvetiti sebi, kupanje, ovo, ono, a ove vrućine, Bog te pomogao valja kosu osušiti.

Imam tonu izvještaja pregledat, tonu.

Hajde javim se...

p.s. Tomi se neće dugo zadržati, ime sam mu izmislila, ne znam otkud mi ovo pade na pamet, na onako lijepog momka. :D

22.07.2017.

...o Nedjelji.

...sutra je mjesec dana, i Nedjeljom je bio Bajram, i mjesec je dana kako smo bile na mezaru, sestra i ja. Prolazim kroz neke faze, ali sa tim fazama shvatam da odrastam. Shvatam da sve što se prije desilo, se desilo kako bi me pripremilo za ovo što mi se sada dešava.

Ja i dalje oca osjećam u kući i da nije umro. E to je faza, koju ne znam kako da objasnim kome. Ne vjerujem da je sutra mjesec dana.

Petak, Subota, Bajram...su mi obilježeni za čitav život, kao i brojevi koji su se taj dan vrtili, vrijeme smrti, broj dana u mjesecu, Juni, i ova godina.

Voljela bih se isplakati. Neki dan sam. Ali neće. Krenula sam pušiti, ne znam ni sama što. Ne pomažu, a počelo me svašta nešto boljeti, još mi samo treba da je od njih. Neću više. Evo jedna je u torbi. Čuvam ju za živce, sutra pri čišćenju torbe, bacit ću ju. Što ti to treba Red?

Otac je bio strastveni pušač, uvijek bi reci:"Samo mi još nju uzmi." - a posljednih mjesec dana nije ni jednu ispušio. Jednom sam sjedeći do njega, nakon što je utonuo u san, svjedočila kako govori u snu da neko baci cigaru, a pitao me prije nego će otići u bolnicu, da li sam nekada probala cigaru, napravila sam se da nisam čula, jer ga nisam mogla slagati i prešutjela. Sada zna, vidi me.

Nedostaje mi. Često mami kažem kako sam ga poželjela.

Rekla sam, ako već nemam oca, mogu i bez Amira.

I to tako i jeste.

No, zaista mi se dosta toga izdešavalo za ovaj mjesec dana, da ponekad pomislim da sanjam, a ne sanjam.

Sinoć sam se samo raspremila i našla se u istoj poziciji kako sam legla, sa maskarom i neopranim stopalima. Osjetila sam maskaru i suha stopala, opsovala sebi i ustala.

Od Ponedjeljka velim si, samo da dođe Nedjelja i zaspat ću čim dođem. Danas sam opet ostala duže, i blokirana više umorom, požurila sam na bus. Do stanice dosta prepješačim. Volim šetati, mada po onakvim vrućinama nije lahko. Pokrivenim djevojkama opet skidam kapu.

Tako sam umorna, voda me je smirila, kao i kreme. Krema za lice, stopala, ruke i kao nova žena.

Još bih bila bolje, da sam ovu Subotu dokrajčila sa Amirom. Da mi ljubi ruku, dok me vozi kući, to mi je najdraži dio naše veze. Stisak ruke i volim te.

No, nemam ni ja volje.

Posao me goni, i prebukirana njime, ne mislim o ovome što pišem.

Odoh popiti apaurin, držat će me tri noći.

Da ne čujem javu, niti telefone.

Da zaboravim na tugu...i realnost.

I tako.

Oprostite, negdje sam morala.

Hvala vam na čitanju.

Hajde živjeli!

20.07.2017.

...ako me volis, idi od mene.

Oky sam. Dobro sam. Guram nekako. Nedostaje mi. To je normalno, je li? Ja sam ionako još u šoku emocija za ocem. Danas zureci, rekoh,:"Što bona žuriš, babo će doći." - i usutjeh. Strah me samo da onog što mi se vrti u glavi, što me je napustio, ne obistini. To da ima drugu, to me ne bi ni boljelo. Ali zbog drugih stvari, to da. Imam posla, puno, pa nemam kad razmisljat o tome. Kažu mi jutros kako sam baš lijepa, jer se nasmijem. Ne znam ni kako. Teško ja mogu kome sebe objasnit. Eto ni Amiru nije bilo lahko sa mnom. Ne možeš imati sve, Red. Ne možeš. Danas me strani saradnik pitao da li želim ka njima i za koliko novca. Mah, ne moram ni otići. Od sreće jer me je pitao takav čovjek, sam rekla par rečenica i otišla za poslom. Mene sitnice usrećuju. Lijepa Nedjelja i apaurin. Hajde javim se...

19.07.2017.

About What?

...poprilično sam umorna, i poprilično mi se spava. Počela sam pušiti cigare. Jednu u danu. Na pola dana. Jedna. Jučer me grlo boljelo. Pa sam rekla, da neću više. Danas mi je ona dobro došla, bila sam umorna od buke. Volim cifre i brojke. Poslije buke ostanem u kancelariji pa pregledam za računarom, što ne stignem u toku dana. Ako krenem pogon pregledavati, onda ne bih izašla iz firme. Samo što sam kući došla, poruka od šefa. Neće lap, ne znam na pamet jer sam hvala ti Bože sve sačuvala na mail. I onda sam mu javila. Uhvatila sam se za glavu, za malo razbila lap jer je usporio i onda poslala, a prije toga hvatajući se za glavu rekla:"Ne mogu više, puknut ću." Završiti rad, da se sa sutrašnjim ne zaplete. Imam osjećaj da ne znam đe udaram. Lijepa Nedjelja, samo da ne bude radna, crknut ću. Zapravo ćeš i to Red preživjeti. Ne mogu da plačem a plače mi se. Eto tako. Popiti kahvu i zaspati, ha?

18.07.2017.

Amir i ja...

Napisah:"Upravu si za sve, neka si živ i zdrav, u oba obraza sa poljupcem." - trznula sam se oko 3 ujutro. Možda je mozak mislio da se javio. Nije on (ti si). I onda sam uzela i pobrisala sve sa vibera, messengera, sve. Nisam znala da samo ja mislim na sebe. Nisam znala. Ni to da mi se život mijenja iz dana u dan, nit još što - šta. Toliko o ljubavi. Sreći. Mastanju. Bježanju. Toliko. Onako se osjećam. Nije mi svejedno. Hajde živjeli!

17.07.2017.

Dear Lord...

...valjda se ovo zove zrelost, ne mogu vam opisati osjećaj, volim ga, ali me Amir ostavio. Da, ostavio me. Kaže nema više volje niti te ljubavi nakon što sam ga ispsovala, da nastavi, da mislim samo na sebe i kao kako njemu ne smetaju neke stvari, slične nabrojane. Oky sam, tek sam stigla kući, čekala sam poruke na viberu i vjerovatno je šok. Imala sam hiljadu problema, rasprava, svađa, i ne znam ti čega više, čak sam i cigaretu ispušila, ne znam koji vrag, kad mi ne godi i ne znam šta mi bude. Nisam se ni odmorila, samo što sam večerala idem raditi za računarom, dobro mi je rekao, da se posvetim poslu, to mi je konstatno govorio.

Đubre muško, koje volim!

Molit ćeš me, molit ćeš me Amire, molit ćeš me!

Dobro sam, izudarala sam stalažu šakama nekoliko puta, ne plače mi se, otrovat ću se nekim rečenicama i tako. Zato je Dženy bila ćutljiva, sad razumijem. Bit ću još bolja, i bolja na poslu.

Mah znaš šta Red, jebi se i ti sama!

Hajde živjeli!

p.s. Izvinjavam se na izražaju.

16.07.2017.

...o Nedjelji.

Dobro vam jutro, mah gdje god bili i ko god da ste. Dugo vas nisam ovako ili na sličan način pozdravila. Nedostaje mi i čeznem za tim da vam napišem samo:"Sretna sam, napokon je sve došlo na svoje mjesto." - čemu se ne nadam, ali težim tome. Jer, život je ne tako dobar. Dobro sam. Svima tako kažem, znam biti i gore, i umije biti gore. Jutros poziv, čovjek nije vjerovatno znao da ne radim. Samo sam utišala zvono. Nisam se ni javila. Trebala sam, na što nisam mogla reći da neću, ne želim...ne znam kako bih rekla da ne mogu. Nije mi teško raditi niti 12 sati, samo da nemam pritiska kojeg sam imala prošle godine, evo baš u ovo doba, radeći i Nedjelje, boreći se kako sa poslom tako i sa ljudima. Kažem ja ponekad, gore mi je sa ljudima, proizvod mogu zaledit, njih ne mogu. Muškarci. Volim vas, zato i radim sa vama.

Mislim da sam pojela lokum, bit će Klasov, pa ovom prilikom želim da pohvalim. Prvi put sam pojela nešto od suhih proizvoda. Inače, kad sam otvorila ovaj blog, iz dosade (tobejarrabi), htjela sam da započnem tematike o hrani. Na prvu sam napisala, nakon što je brat rekao:"Kako želiš da se zove tvoj blog?" - rekoh:"Hemija života." -iz prve. I tačno je to i postao, dio mog života. Jer, ja i pišem svoju hemiju života. Ime život, prezime hemija.

Ljeto je. Nosim i dalje suknene, pletene, vunene čarape. Volim ih. Čudno je to, što sve volim sam dobila, posao, hurmašice, vunene čarape, muškarce. Heh, kako smiješno Red, govori mi sad ego.

Amira sam kaznila. Prije tri dana:"Pišem sa Denisom, zovem te za minut." - nakon sat i pol:"Jebote i Denis, i Adnan i svi ostali, nećeš me čuti tri dana." - danas je treći dan, jučer sam mu napisala:"Volim te budalo." - nije odgovorio. Izvinjavam se na psovkama, ali one najbolje ponekad opisuju emociju, bar kod mene. Meni njegova minuta je duga tri dana. To ću mu i reći kad se javi, kad se javim.

Nije mi ništa odgovorio. Otišao je i sa FB. Nedostaje mi. Prošle Subote mi je bio kući. Prvi put da je jedan muškarac, zvanično moj momak, došao. Došao je na žalost. Imao je ogromnu tremu iako je upoznao već moju mamu i sestru. Drhtale su mu ruke dok je pio kahvu, potom se zarumenio kao jabuka crvena. A ja bila preumorna, i samo sam mislila jer smo kasno došli (ne baš tako) ali pošto on živi daleko, kako li će stići jer će dugo putovati, plus Nedjeljom radi. Eto kako ja mislim na sto hiljada stvari.

Jučer sam dobila na poslu, nakon dugo vremena, valjda je ovo sve što se u proteklih mjesec dana desilo, reflektovalo na mene i ciklus. Sjela sam za sto, i pomislila na oca. Uvijek je u tim trenucima bio uz mene. I to mi je dalo snagu. Nisam imala snage otići na doručak. Popila sam čaj i nastavila raditi. Boljelo je. Došla sam kući kasno. No, nakon što sam popila čaj i čekajući drugi, ušuškana kod mame, zaspala sam. Nisam htjela spavati u sobi, htjela sam onu sigurnost koju imate samo sa roditeljima. U Petak sam plakala, zaboravih napisati.

Probudila sam se u pola 12h. Kao da je neko rekao:"Probudi se." - ni na jednom telefonu ništa. Napišem poruku radniku za danas i zaspim. Mati veli da li sam dobro i da šta proučim, i zaspah. Nekako sam zaspala. Probudila sam se ponovo u pola 6, misleći da idem na posao, nakon što sam sanjala čitavu ekipu ljudi, posao, i sve na poslu. Dear Lord!

Na posao mislim, kao majka na dijete kad osluškiva gdje je, šta je i šta se dešava. Evo stoji mi telefon, svaki tren očekujem da me nazovu i kažu:"A gdje si ti."

To me umara, ali hajde. Mati veli sad, da se umorim tako, misli sad ovo što radim za računarom pa da ponovo zaspim, i možda uspije. Samo želim odmor za danas. Imam spremiti izvještaj, direktoru, sva sreća, da dnevne redovno radim. Hvala ti Bože, pa se kući može prenijeti posao. Polahko Red, govorim si dok i ovo napisah.

Dugo nisam pisala ovako sve i svašta, nedostajalo mi je, iako i ja rijetko volim da čitam duge postove, kontam, ko će izdvojiti vrijeme, no ipak čitam kako god. Čitam sve i svašta. Heh.

Pita me facebook:"Šta vas usrećuje?" - kako divno pitanje.

Sreća mojih voljenih. Eto to ću reći za kraj ovog posta.

Ovom prilikom, želim da se zahvalim svima vama koji čitate, na podršci, porukama suosjećanja, ljubavi i pozitivne energije. Hvala vam.

Hajde javim se...

p.s. Hajde živjeli!

14.07.2017.

...

...koliko ima dana kako je babo umro? - pitam mamu. 21 dan. Rekoh, zar ima toliko. Kao da se desilo jučer. Isplakah se. Nije pomoglo. Nisam dugo. Ali nakon plakanja zaspim kao da sam popila apaurin. Ne,mogu objasniti sebi ovo svoje stanje. Ne znam je li se to zove snaga. Pokrila sam se dekom. Valjda mi se studen uvuče u tijelo. Bijelka se porodila. Eto tako. Odoh spavati.

13.07.2017.

...

...uskoro Petak. Još ja iako govorim da jesam, nisam prihvatila da je umro. Još osjećam da je tu, kući. Pričam sa njim, u mislima, na glas. "Čestitam, pobijedili ste rak." - sanjam to kako mu govori doktor, dok leži u sobi. Molim Te, Bože da ga sanjam. Od smrti već drugi put. Ne mogu plakat, neće suze, a trebaju mi. Na poslu, ludnica. Bio je šef upravu. Stižem. Amir. Amira volim. No, šta će biti sa nama, to ne znam. Sutra je Petak, tek četvrti Petak.

09.07.2017.

...jutro.

...cime se vi tjesite? Moja recenica:"...optimista u problemu vidi izazov." Heh, indeed. Potpisala sam novi ugovor. Dobila nove poduhvate. Sef je rekao:"Moze to ona, ne treba joj pomocnik." Odoh se ubiti sa paradajzom i jajima. Amir mi je bio kuci... Pisem vam.


Stariji postovi

Hemija života
<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031