Hemija života

"...ja sam seljančica i dobro došli u moj svijet..."

22.06.2017.

...o Cetvrtku.

...sati prolaze, dani dolaze, i prolazi sve. Oca nisam vidjela pet dana, zapravo od Nedjelje. Majka kaže da je smršao još deset kila i da je u jako lošem stanju. Premješten je u drugu ustanovu, i ja ne stižem zbog vremena posjeta ni doći, prije sam poslije posla nekako stizala do bolnice, ali sada ne, termini posjeta su drugačiji. Mama mu kupila danas pampers. Još to ne mogu zamisliti. Nadam se da će biti živ, da odem za Bajram u bolnicu. Danas mi opet došlo da dam otkaz. Pritisak na meni, koji podnosim, ali me remete neke stvari i ne znam dokle ću tako, iako ja volim Tamni Hladni Vilajet. Kako ponekad ljudi ne pomisle da imaju kćerke, da se kolo vrti, da sam i ja i moje kolegice nečije kćerke? Kako? Gledam danas od šefa kćerku, sretna i spokojna. Amir je uz mene. Nije ni nama lahko, ne znam nekada da li je vrijedno da me čeka i da li ću moći ispuniti to što bi želio, iako on uporno govori da ne može bez mene. Volim naše razgovore, noćne. Smiri me i uspava. Volim ono "volim te". Bajram ide. Kad se osamim, evo kao što ću sada, počet ću plakat i prisjećat se naših Bajramskih jutara. Prokleta sam, kako god, prokleta jer tek kad mi nešto nestaje, shvatam kako sam mogla i drugačije. Oprostite mi, moram negdje vrtlog emocija izbaciti. Hvala vam na čitanju.

18.06.2017.

...o Hemiji.

...ono što volim vidjeti kod ljudi je što ostaju ljudi bez obzira na titulu koju nose. Zahvalila sam mu se,izrazila poštovanje, doktoru koji brine o mom ocu. Mogao je liftom, sišao je stepenicama. Napokon da ga lično upoznam. Treba ostat čovjek. Takvi su mi inspiracija. Govori nam da otac trpi velike bolove, zato trune sve u njemu. Kad udjete u sobu gdje moj otac leži, to i osjetite. Meni ne smeta, nego se skupi u meni pomisao koliko je to teško i bolno za njega. Svjestan je da će umrijeti. I mi smo mnogo više, jer znamo šta ga čeka. Bila sam jutros. Presvukla ga, držala dok je povraćao, tješila i gledala dugo. Valja bit otac, a valja bit i mater. Nije to lahko ni malo. Uvijek su se borili za nas. Uvijek. Bori se, ne predaji, guraj dalje...uvijek bi mi reci. Ne znam kako ću kad dodje taj dan. Još uvijek mi u glavi san i u njemu rečenica:"Red nije došla na posao, umro joj otac." - bijaše prije dvije godine, mislim da sam pisala i ovdje. Teško je, kad se osamim, bježim od svega ali ne mogu od boli i tuge. Držim tablete u torbi. Za smirenje. Nisam ih sinoć popila, te od umora čuvši poruku od Amira, nisam imala snage, oborilo me. Volim ga, zaista ga volim. Ne znam šta će biti sa nama ali volim ga.

17.06.2017.

...i tako.

Počne me stezati oko vrata. Prasnem u plač. Sreća pa je Subota. Tako se slabo osjećam. Uhvatih se dok sam pila sok od naranče, da ja kad god mi je teško jedem naranče. Kod psihologa prije dvije godine testiranjem, ja sam bila boja naranče. Što li... Zovu me tablete za smirenje. Pokušat ću da ne popijem. Čekam Amira sa posla. Rasplakat ću se, kao uobičajeno. Uz njega. Umorna sam, oprostite ljudi. A tek si u 27., draga Red.

16.06.2017.

...o dva sata života.

Jutros su me pukla vrata, klizna od bolnice. Da, to sam bila ja i nastavila hodat dok je sestra trčala za mnom sa jesi li dobro. Dobro sam, rekoh. Bila sam blokirana. Pukla sam se od zid u firmi. I opet nastavila. Tako sam se osjećala. Blokirano. Loše i dalje. Teško je, znate da je kraj blizu. Sjednem do njega, pa milujem ruku ili rame. Večeras spustila glavu i on se primakao i ko spavamo. Smirio se, bio...malo. Ne pitajte, a ma baš nikad osobu koja ima kancer, da li je ozdravila. On, ili te pojede ili se boriš. Ne dao Bog nikome. "Je li ti babo ozdravio?" - nije. Rekoh. Hvala vam na podršci i što ste tu.

15.06.2017.

...o slikama života.

Odlučila sam nešto danas. Odlučila. Auto stoji, a ja nemam položeno. Nemam. No, odlučila sam. Ljudi,,slobodno se fotografišite...slobodno. Kad dodju loši, da se sjecate lijepih dana. Kaže babo dok mu sestra briše lice:"Volim vas kćeri moje." - Amir je uz mene, samo mi govori da budem jaka i da ne pokazujem slabost, jer moram biti. "Zovi me, doći ću." Volim ga, sad već puno. Poslao mi paket pun čokolada, Nutellu ( prvi put ju jedem ) džem, sok...mah pun paket. Jedva čekam da se skupim uz njega. Kaže:"Plakat ćemo zajedno." Dobro moje... I da, fotografišite se.

14.06.2017.

O besmislenosti života...

...sjedim mu do kreveta, pitam ga ima li kakvu želju, kaže:"Imam, samo da me ne boli." Ja, ja mogu plakati satima. Iščekujem smrt. Kako drugačije reći. Jutros shvatih na osnovu kaiša kako sam smršala. Kako da ne. Zovemo sestru da dolazi kući. Da vidi ga, može umrijeti i ne vidjeti oči plave... Teško je. Teško je, boli me. Grize me. Nisam ga dovoljno grlila, ljubila, nismo išli na dodjelu mi diplome ( to me izgriza), nismo mnogo toga. A ono što i jesmo, ostaje ucrtano. "Krvi moja, drago hrabro moje." - tako mi reče. Boli me. Boli me. Boli me. Nisam ja jaka, samo se činim.

13.06.2017.

Iz kišne sobe...

.......................................................................... Samo tačke, nemam jake riječi kojima bih prenijela sve emocije koje me sibaju. Ovaj život. Ovo sve. Bol. Bol koji se opisat ne može. Tuga, tolika da nemam šta na nju dodati. Sve me boli babo moj... Sve... Otpusnicu nemam hrabrosti ni da pročitam. Metastaza, trune sve u njemu. Nemam snage ni da se molim. Ništa. Otvorila sam prozor, legla i neka suze teku.

11.06.2017.

...o Nedjeljo.

...teško dišem, to me probudilo. Plus teško sam otišla do kupatila. Nije mi hladno, kao što je bilo, i dalje sam u džemperu. Valja se okupat, sad se mislim. Hejbet posla. Ustala i pripremila si paradajz, krastavicu i pavlaku, i pojela. Stoji babin pekmez plus čaj popiti. Samo da mi uspije proizvod koji plasiram, tek ga dajem na testiranje. Sinoć sam pronašla šta kupci žele, pa nadat se da će ovo koliko toliko zadovoljiti a sa ovim što sam saznala (živio internet) pomoći će mi. Samo da uspije. Na rođendan otac je krenuo na operaciju. Plakala sam, blijeda i slaba sam ga provela radeći. Zavrsio je sa groznicom, dekama, cajevima i spavanjem. Tako sam napunila 27. godina. Eto tako... Ko se sjetio, znao je i kupio mi poklon. Kako je lijepo biti voljena učiteljica...gledam na Praktična žena. Zaista... Hajde javim se...

10.06.2017.

...o Suboti.

...zdravo, hello, selam. Nisam pisala već par dana, čak nisam ni ulazila. Zaboravila sam par puta, a par puta nisam imala snage, kako ni volje, jer su me oči boljele. Moram priznati da sam poželjela svoje Tipke, koliko god da sam umorna, moji prsti su sve brži i brži kada se dohvatim svojih Tipki. Život mi je već u trećoj sedmici sveden na kuća- posao - bolnica - posao - bolnica - kuća. Otac je već danima u bolnici, imao je operaciju za koju smo se jedva izborili. Amir je uz mene. Nisam se nadala da će doći i biti uz mene kada mi je bilo najpotrebnije i kad se nisam nadala, došao je, došao bi opet ali sam ga zaustavila, jer mora raditi i umara se i on, a osjećam njegovo prisustvo kako god. Nismo se vidjeli skoro mjesec i pol. Kada sam ga vidjela u čekaonici bolnice, samo sam se zatrčala i zagrlila, on mene jedva, od stida i od šoka što se vidimo, a i upoznao mi je mamu. Mene niko tako nije volio. Niko. Nikada mu neću zaboraviti šta je uradio za mene. Volim kada me nazove, kada pošalje onu malu poruku, ja ovako mala žena se osjetim supertruper ženom, koja može svašta nešto, možda ne sve, ali mi da toliko energije, da budem bolje, i da se ne osjećam usamljeno, i sretnijom jer imam njega. Kaže on meni, kako još više zaslužujem jer ja njemu posvećujem pažnju, ovako kada ga nazovem, istepam se (da, da nisam ni ja znala da tepam)...i tako te neke sitnice. Ja sam već u debelom džemperu danima, malo me plaše bolovi u plućima, prehladila sam se, već kašljem dvije noći, i teže dišem. Na poslu, hvala Bogu uspješno, hladno mi je i dalje, umaram se, i ovo oko oca me je poremetilo. Mnogo. No, ne dam se. Trenutno su mi misli stale, upravo sam nešto pronašla vezano za posao, luda ja ne zna stat i odmorit, hajde javim se. p.s. Zar ona Seve nije iskopirala Rihannu sa What now vs. Mrtav vez mene i Sara Jo onu Beyonce?

05.06.2017.

...ziva sam.

"Boze, hvala Ti. Blize si mi, vidim." Tako mi Boga, tesko mi je kad cujem teske rijeci... No, ojacala sam. Ko lose misli, lose mu se pise. Uvidjeh to. Babo ide aBda na operaciju. Amir mi dolazi, bit ce uz mene. Slijede tezi dani. Kad me mama danas nazvala, do koljena noge sam jedva osjecala. Mislila sam da je umro. Morfijum, to ga drzi. Kaze dedo danas jaukao i plakao. Kako te nije Boga strah uzimati novce od bolesnika, kako? To se pitam. Topla rijec medicinskog osoblja, zaista smiri covjeka. Molim Boga da olaksa bolesnicima, amin. Mnogo ih je, mnogo. Opet dizem ruke ka Nebu, kroz hladne hodnike Vilajeta. Opet. Elhamdulillah.

04.06.2017.

...o Nedjeljo.

...tuzno je. Tesko je. I bit ce jos teze. Kad radite na minusima, i izadjete na sunce, ne smeta mi ni toplota, jer mi nedostaje. Molim Boga, da olaksa bolesnicima, amin. Hajde javim se.

02.06.2017.

From the bed...

...babo je u bolnici već drugi dan. Hospitalizovali su ga jučer. Krv. Pun želudac krvi. Ja sam dobro, glava je boli. Pokušavam da ga zapamtim što više, jer znam da je kraj blizu. Amir je uz mene. Telepatski. Niko me ovako nije volio nit pazio, pa valjda mi prija, mada mi on kaže da zasluzujem to i više. Volim ga. Drago mi što je tu. Toliko su ljudi zla djeca. Toliko loseg oko mene. Loša i ja. Treba boni u bolnice ulagati što više. Razočarana sam u Zdrastvo. Umri, nemaš para. E to im je moto. Ja, molim Boga da olakša muke, bolesnicima, amin. Hajde javim se...

Hemija života
<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930