Hemija života

"...ja sam seljančica i dobro došli u moj svijet..."

31.07.2017.

Bože Milostivi...

...toliko sam se ogriješila od Tebe, da nemam više šta da Te zamolim, ni za šta više ni neću, jer ja ne znam ni sama kako sam. Trenutno sam u poslu u kojem se od prokletih sedam sati ovog Ponedjeljka zapetljavam, ne ide mi pa ide, preumorna sam i cifre mi se vrte, ne znam ni šta ni kako. Idem pod tuš i onda ću nastaviti. Nisam ni za šta pripremila kako treba, i to što sam uradila u kancelariji pa potom prenijela na mail, nisam ni prenijela kako treba. Jedan tuš, ha, hladan? Elma mi prebačena u novi pogon, ja ostala bez jaranice za cigaretu. Nisam danas ispušila ali sam nosila upaljač i ludila. Pomoćnica mi je opet zajebala sve, izvinjavam se ali to je uradila, ne zna i ne zna, iako je to samo unos podataka. Danas sam upala, sto me sevapa, svetaca spasilo, mogla sam umrijeti. Imam masnicu na koljenu i oteklo je. Mnogo sam tužna, ne mogu ni plakati, ništa... Eto tako... Hajde javim se...

30.07.2017.

So...

...he said:"Mozda je bolje ovako. Volio sam te. Izvini. Oprosti mi za sve. Ovih dana pozelim I zelim da odem sto dalje ili da umrem." - rekoh mu:"Mah uredu je, samo budi dobro i samo naprijed." Dok mi ego pulsira i govori sta ce ti muskarac koji se ne bori za tebe, moje srce place...i suti. Bila sam sretna sto je odgovorio. Na daljinu sam pogledala poruku, kao ako budu lose rijeci da manje boli. Volim te, rekoh. Nikada nisam mislila na sebe, a sada sam dosla jer volim te. Ubio mi je sve nade da neko moze bit sa mnom, nemam volje za novo, ni zelje. Ponedjeljak ce popit me iz kap, kako cu zaspat veceras Bog zna...duple kafe, ovo sve. Dear Heaven... Eto toliko o ljubavi...a bas bijase lijepo. Hvala vam na citanju...

30.07.2017.

Šta reći...

Amir je odgovorio...

30.07.2017.

ALARM!

...ne mogu više, odoh mu javiti pa nek gori sve, odoh mu reći sve, pa neka pukne, šta god da bude, ne moramo biti zajedno, odoh izbaciti sve iz sebe, na kulturan način, je li, pisanjem. Hajde javim se...

30.07.2017.

HELLO PEOPLE, SLIJEDI VLOGBLOG!

...ne znam šta mi je ali ne osjećam danas. da mi je Nedjelja, kao što sam prošle, ne znam vam to opisati. Probudila se u devet sati, a planirala sam do dvanaest sigurno, ali helem nejse, evo me na kravetu, tipkam ako me prevali nakon što odradim izvještaje, zaspat ću, volim spavati. Nisam popila apaurin.

Ojh, upravo mama veli sestri da je Paša ulovio veliku pticu. Dosta mi je krvi za pet dana.

Jučer se kolega povrijedio, da sam samo istrčala sa pauze po prvu pomoć, bilo je mnogo krvi, nisam se uplašila, samo mi je bilo žao, i krv je lila...a ne kapala.

Krv tako ima lijepu boju.

Kad smo kod boje krvi, tako vam ja neki dan, nanesem (čitaj blago nanesem) ruž za čiju boju imam žute zube, ali hajde rekoh ide mi u paru sa dugom haljinom. I, zaboravila vam ja da sam ga nanijela, nakon što sam pazila da ne uprljam rolku, i to jutro je bio takav rafal posla, da sam ja svoju pomoćnicu samo digla sa stolice i ostavila u poslu dok sam se borila sa jutarnjim rafalnim dešavanjima. Kad ti ono Bog te pomogo meni:"Ooo za koga smo se to sredili." - "Ooo pa neko se šminka čitav dan, a djevojka nanijela ruž i pogledaj promjene." - "Ooo kako lijepo danas izgledamo." - ljudi watafak, ista krema za lice, iste dvije istrošene maskare, i samo sam promijenila boju ruža, bordo crvena.

Meni si dopala jer je trajala do ručka, isrctala mi je krajeve usana ili ti konture, i osjećala sam se nekako da baš ja mogu nositi tu boju, jer ja jesam tafvoman, jel*?

Upravo dok je sunce ucajgarilo, ja sam u vunenim čarapama, grijem ih.

Jučer sam radila haman dvije smjene, mah dugo. Čovječe, onda sam otišla da ispušim sa svojim radnicima, Bože me oprosti šta sam jučer sve uradila.

I onda sam ih hrabrila da rade, da ne odustaju, da je takav posao, jer su tu bili i novi radnici, pa sam nekako sad krenula manjim otporom da zadržavam radnike, tako što ću ih bodriti i gledati da je bolja harmonija među njima, da rade kao cjelina.

Dan je bio, može i gore, ali je bio da Bog sačuva, tako smo žurili, da su na kraju ljudi htjeli odustati i onda sam uradila jedan potez i riješila, nekako sam riješila i završila posao.

Bože, jesu li oni svjesni koga imaju? Nisu Bože, znam.

Never mind.

Pored svih problema, meni je moja pomoćnica sve ulaze, izlaze, i Bog te pomogao šta pomiješala i ne zna ni sama ni gdje ni šta je, a prvi ide, je li tako?

Zato će Red njoj u Ponedjeljak, kad smjena završi očitati lekciju, jer se mora tako, a ja ću ju iz tog belaja izbaviti jer moram kako god, jer radi kod mene.

Jučer se toliko toga izdešavalo da evo pišem već pola sata, ne znam kako da vam sročim sve u pet minuta, ali helem nejse, ja luda dana, tačno mi treba dan samo da odspavam.

Sedmicu sam završila sa pakovanjem cigara, koje sam ispušila, jučer četiri. Nije se za pohvaliti, je li? Nije, znam i sama. Pijem više vode, eto to je uspjeh, umorna sam kao i obično, Amir se nije javio, ni neće sigurno, nema veze, je li tako? Jedem aroniju svaki dan, i naručila sam sok.

Kaže mi brat:"Što ne nađeš sebi mlađeg ili starijeg neki sa 35 godina plus bogat?" - jesmo se nasmijali, ne možemo sve imati ne momke, jelte?

Odoh radit, ovo je fakat zvučalo kao one što objavljuju vlogove, koje ja pratim.

Hajde javim se, duga je Nedjelja...

29.07.2017.

O Subotama...

...volim te Amire, kažem kad ustanem i krenem leći. Uključim viber, zadnje pozive i medju njima njegov, otvorim i vidim on line. I spremam se. Nedostaje mi. To je normalno. Subota je. Znam da ga boli Subota...

27.07.2017.

Već je sutra Petak...

...da, Petak. Večeras smo mama i ja ponovo pričale o ocu, i ponovo mi je sve prepričala što se tog Petka desilo. Plakala sam i govorila joj, zašto me nije zvala da ga vidim po posljednji put, a ona mi reče kako nije znala da je kraj, i da je bolje da ga pamtim u ljepšem liku.

Ja bih najradije voljela da sam još jednom taj stisak očeve ruke, osjetila.

Eto to. Jednom dok je primao morfijum, tako me je uplašio, koliko je stezao moju ruku, od bolova.

Bio je živi mrtvac.

Ponekad sam sam imala osjećaj kao da nisam svjesna šta se događa, kao što i sada ne vjerujem da je ovo već koji Petak kako ga nema.

Petak je meni ne tako običan dan.

Kad dolazim uz brdo svoje kuće i vidim očevo auto, počnem pričati sama sa sobom i kažem:"Ehhh moj babo, otkad te nema sve je stalo, i moja duša i srce, i ovo auto i sve." - tako i jeste.

Imam nekad osjećaj da mi daje snagu i činim sve da budem što bolja u svom poslu, da bi on bio ponosniji na mene, jer sam ja bila onda sretnija.

Često gledam ka gore i kažem koju.

A ujutro, dok se molim, ponavljam istu rečenicu:"Čuvaj mi oca, majku, brata, sestru, Amira, mačke...mene i sve dobre ljude." - i tako.

Danas me je strani suradnik pitao koliko zarađujem, nakon što sam rekla, rekao je cifru koju bih zarađivala. Ona odgovara mnogo da ja živim i dalje u Bosni, ali dalje od kuće, hmmm.

Rekao je da je još veća firma, i da ja radim dobro svoj posao, zahvalila sam mu se i rekla da ako bude prilike, ponude, ja ću doći, na što je on rekao:"Možeš doći sutra." - na što sam se nasmijala i ne mogu se sjetiti da li sam rekla ako Bog da ili jednog dana.

To me je tako obradovalo, da sam jedva prešutjela da kome kažem, sem čovjeku sa kojim putujem, te on veli da nam to nećeš otići. Mah mislim se nikad se ne zna.

Voljela bih, da se ne lažemo, tako bih gradila i svoju karijeru (koju samo i imam, kad vidim šta druge žene imaju) i pomogla svojima, babo mi je to ostavio u emanet.

Amir mi se nije javio.

Nedostaje mi, ali dobro je, izgurat ćemo i to, jer sve je to normalno, samo kako preći preko dodira, ljubavi, sreće, svađa, i svega.



Vidite ova brda u spotu, posljednji put kad smo bili, na sličnom mjestu, rekla sam mu:"Vidiš onaj vrh, slijedeći put ćemo patike i idemo."

Nedostaje mi, ujutro uključim viber i vidim on line, i spremam se, kao da i dalje razgovaramo ili pišemo dok se spremam.

Glupo zar ne?

No, eto i to ćemo preći.

Valjda će i ovoj Aroniji neko doći, je li?

Ovako ću ovu našu ljubav pamtiti dok ga neko drugi ne zamijeni, jer zaista je sve takav splet dešavanja.

Posao ide, hvala Bogu, ja se borim i borit ću se još više.

Jutros sam imala jače bolove bubrega, uplašilo me i rekla sam ako ne budem mogla izdržati, idem doktoru, mislim ja sam svjesna da je od hladnoće. Zapravo to se već dešava duže vrijeme.

Ispušila sam cigaretu, danas i jučer.

Danas sam na kraju radnog vremena našla kutiju cigara, friško otpakovanih i uzela u džep, bijele, tanke...hmmm. Elma i ja ćemo da se počastimo.

Jah i probada me nešto kraj srca, zapravo srce.

Pored njega me ništa nije boljelo, bila sam sretna žena.

No, eto.

Hvala vam na čitanju.

Hajde javim se...

p.s. Da dragi Bog sačuva svaku lutalicu od čovjeka do životinje, amin.



25.07.2017.

...about Red.

Popijem vam ja čašu vina od kupina, organsko vino. Babo pio za krv. Skoro sam ga dokrajčila. Udari me, opusti, slučajno jer sam da te Bog sačuva, nazovem Amira, prekinem dok nije zazvonilo i.izbrisem.ucajno poruke od sviju pa i jedine koje sam imala od oca. Psujem, lajem. Zaspala sam Orkestar na nebu me probudio. Padala je kao i predzadnji put kad sam bila sa Amirom. Sjetila sam se. Bože sačuvaj. Sinoc mi došla rečenica:"Idem da živim." Odoh, hajde javim se.

24.07.2017.

...about brain.

Znači šalje meni moja saradnica, da će me sutra čekat jer ne zna do pogona doći. Rekoh može i muslimanski se pozdravismo. Ima sutra da je izrafalim poslom jer se već prvi dan raspremila i nije dovršila. Ehhh osjećam se ko ona Vrag nosi Pradu. Napucat ću se sutra i zakucat svima što sam najbolja u svom poslu. Ušla sam u krizu poslije raskida, fali mi plus menzes prošao, je li ono ovulacija sad počinje? Treba bre bit gadura. Tomi je oženjen. Otpada. Drugo, de pogledajte mi sestru blizanku:"Slatko od Dunje" Bre, odoh pokušat zaspat. Gori zemlja! Hajde javim se...

24.07.2017.

...sivo, neka padne kiša više.

Otkako je otac umro, ne sjećam se da je padala. Preumorna. Nisam mogla oči otvoriti čitavu noć a mozak nije htio zaspat. Čitavu noć. Dobila sam saradnicu, dobro je, još živce nisam izgubila. Sve više shvatam šefa. Nije mu ni malo bilo lahko sa mnom. Do kraja mjeseca imam tonu posla završit, a ako završim kako treba, počastit ću se i to dobro. Mrtvo tijelo djevojke. Udes. Mislila sam da sam zakasnila na bus. Nikad ga. Psujem na dol. Noge me bole, kad pojavi se bus. Došla kući, tuš i ležim. Nemam snage za laptopa. Želim san. U svemu tome, parfemski sprej sam prsnula u oči. Ne pitajte. Lice se prošaralo, vidim, samo me malo oko peče. Danas je mjesec dana. Ja još ne vjerujem da je otac umro. Amir se nije javio. Nije. Hajde javim se...

23.07.2017.

...gdje bi ti nestala, Red?

...jučer mi je nakon dugo vremena, govorila sam poslije očeve smrti, bila lijepa Subota, kada je došao strani saradnik od prošle godine. Inače se oni dugo ne zadržavaju jer se mijenjaju kako obilaze firme. Imala sam sabahile rafal posla, i letimično sam ugledala visokog muškarca i pomislila u sebi:"Tomi." - zar je moguće, da, moguće je Red vidjela si ga.

Dok sam išla duž pogona, ugledah ga i rekoh:"Ooo hello Tomi." - "Ooo you remember me." - rekoh mu kako da se ne sjećam i da je dobro došao. Mah nisam skidala osmijeh pola dana. Par puta smo se opet sreli, nekako stidno, ja sam se zarumenila par puta, sigurno. A kako sam njega pozdravila, a ne starijeg kolegu (mogu misliti kako je smiješno bilo), trčala sam kroz magacin da čovjeka nađem i da se rukujem i pozdravim, jer je on ipak tu svaki dan, a ja sam se valjda izgubila i napravila lapsus.

Kako god, da i meni muško dan uljepša, kao što vama muškarcima kada vidite lijepu ženu.

Ugledala sam pri kraju radnog vremena kao da me traži, i vidio me. Okrenula sam leđa i nešto mi reče okreni se, kada sam se okrenula, bio je metar od mene i rekao:"See you in Monday." - "See you. Bye." - čovječe kako sam to izgovorila, a i on, kao u filmu.

Lijepi engleski, kako ga volim.

Zaboravila sam ovo napisati.

Helem nejse, apaurin je svoje odradio, spavala sam, i to dva puta, probudila se, ne znam što oko pola deset, kad oba telefona isključena, i onda oko 12h...i dalje mi se spava, smirio mi je neke "živce", prevruće je, latila sam se posla za računarom, i crne kahve, da mogu večeras zaspati. Valja se onda posvetiti sebi, kupanje, ovo, ono, a ove vrućine, Bog te pomogao valja kosu osušiti.

Imam tonu izvještaja pregledat, tonu.

Hajde javim se...

p.s. Tomi se neće dugo zadržati, ime sam mu izmislila, ne znam otkud mi ovo pade na pamet, na onako lijepog momka. :D

22.07.2017.

...o Nedjelji.

...sutra je mjesec dana, i Nedjeljom je bio Bajram, i mjesec je dana kako smo bile na mezaru, sestra i ja. Prolazim kroz neke faze, ali sa tim fazama shvatam da odrastam. Shvatam da sve što se prije desilo, se desilo kako bi me pripremilo za ovo što mi se sada dešava.

Ja i dalje oca osjećam u kući i da nije umro. E to je faza, koju ne znam kako da objasnim kome. Ne vjerujem da je sutra mjesec dana.

Petak, Subota, Bajram...su mi obilježeni za čitav život, kao i brojevi koji su se taj dan vrtili, vrijeme smrti, broj dana u mjesecu, Juni, i ova godina.

Voljela bih se isplakati. Neki dan sam. Ali neće. Krenula sam pušiti, ne znam ni sama što. Ne pomažu, a počelo me svašta nešto boljeti, još mi samo treba da je od njih. Neću više. Evo jedna je u torbi. Čuvam ju za živce, sutra pri čišćenju torbe, bacit ću ju. Što ti to treba Red?

Otac je bio strastveni pušač, uvijek bi reci:"Samo mi još nju uzmi." - a posljednih mjesec dana nije ni jednu ispušio. Jednom sam sjedeći do njega, nakon što je utonuo u san, svjedočila kako govori u snu da neko baci cigaru, a pitao me prije nego će otići u bolnicu, da li sam nekada probala cigaru, napravila sam se da nisam čula, jer ga nisam mogla slagati i prešutjela. Sada zna, vidi me.

Nedostaje mi. Često mami kažem kako sam ga poželjela.

Rekla sam, ako već nemam oca, mogu i bez Amira.

I to tako i jeste.

No, zaista mi se dosta toga izdešavalo za ovaj mjesec dana, da ponekad pomislim da sanjam, a ne sanjam.

Sinoć sam se samo raspremila i našla se u istoj poziciji kako sam legla, sa maskarom i neopranim stopalima. Osjetila sam maskaru i suha stopala, opsovala sebi i ustala.

Od Ponedjeljka velim si, samo da dođe Nedjelja i zaspat ću čim dođem. Danas sam opet ostala duže, i blokirana više umorom, požurila sam na bus. Do stanice dosta prepješačim. Volim šetati, mada po onakvim vrućinama nije lahko. Pokrivenim djevojkama opet skidam kapu.

Tako sam umorna, voda me je smirila, kao i kreme. Krema za lice, stopala, ruke i kao nova žena.

Još bih bila bolje, da sam ovu Subotu dokrajčila sa Amirom. Da mi ljubi ruku, dok me vozi kući, to mi je najdraži dio naše veze. Stisak ruke i volim te.

No, nemam ni ja volje.

Posao me goni, i prebukirana njime, ne mislim o ovome što pišem.

Odoh popiti apaurin, držat će me tri noći.

Da ne čujem javu, niti telefone.

Da zaboravim na tugu...i realnost.

I tako.

Oprostite, negdje sam morala.

Hvala vam na čitanju.

Hajde živjeli!

20.07.2017.

...ako me volis, idi od mene.

Oky sam. Dobro sam. Guram nekako. Nedostaje mi. To je normalno, je li? Ja sam ionako još u šoku emocija za ocem. Danas zureci, rekoh,:"Što bona žuriš, babo će doći." - i usutjeh. Strah me samo da onog što mi se vrti u glavi, što me je napustio, ne obistini. To da ima drugu, to me ne bi ni boljelo. Ali zbog drugih stvari, to da. Imam posla, puno, pa nemam kad razmisljat o tome. Kažu mi jutros kako sam baš lijepa, jer se nasmijem. Ne znam ni kako. Teško ja mogu kome sebe objasnit. Eto ni Amiru nije bilo lahko sa mnom. Ne možeš imati sve, Red. Ne možeš. Danas me strani saradnik pitao da li želim ka njima i za koliko novca. Mah, ne moram ni otići. Od sreće jer me je pitao takav čovjek, sam rekla par rečenica i otišla za poslom. Mene sitnice usrećuju. Lijepa Nedjelja i apaurin. Hajde javim se...

19.07.2017.

About What?

...poprilično sam umorna, i poprilično mi se spava. Počela sam pušiti cigare. Jednu u danu. Na pola dana. Jedna. Jučer me grlo boljelo. Pa sam rekla, da neću više. Danas mi je ona dobro došla, bila sam umorna od buke. Volim cifre i brojke. Poslije buke ostanem u kancelariji pa pregledam za računarom, što ne stignem u toku dana. Ako krenem pogon pregledavati, onda ne bih izašla iz firme. Samo što sam kući došla, poruka od šefa. Neće lap, ne znam na pamet jer sam hvala ti Bože sve sačuvala na mail. I onda sam mu javila. Uhvatila sam se za glavu, za malo razbila lap jer je usporio i onda poslala, a prije toga hvatajući se za glavu rekla:"Ne mogu više, puknut ću." Završiti rad, da se sa sutrašnjim ne zaplete. Imam osjećaj da ne znam đe udaram. Lijepa Nedjelja, samo da ne bude radna, crknut ću. Zapravo ćeš i to Red preživjeti. Ne mogu da plačem a plače mi se. Eto tako. Popiti kahvu i zaspati, ha?

18.07.2017.

Amir i ja...

Napisah:"Upravu si za sve, neka si živ i zdrav, u oba obraza sa poljupcem." - trznula sam se oko 3 ujutro. Možda je mozak mislio da se javio. Nije on (ti si). I onda sam uzela i pobrisala sve sa vibera, messengera, sve. Nisam znala da samo ja mislim na sebe. Nisam znala. Ni to da mi se život mijenja iz dana u dan, nit još što - šta. Toliko o ljubavi. Sreći. Mastanju. Bježanju. Toliko. Onako se osjećam. Nije mi svejedno. Hajde živjeli!

17.07.2017.

Dear Lord...

...valjda se ovo zove zrelost, ne mogu vam opisati osjećaj, volim ga, ali me Amir ostavio. Da, ostavio me. Kaže nema više volje niti te ljubavi nakon što sam ga ispsovala, da nastavi, da mislim samo na sebe i kao kako njemu ne smetaju neke stvari, slične nabrojane. Oky sam, tek sam stigla kući, čekala sam poruke na viberu i vjerovatno je šok. Imala sam hiljadu problema, rasprava, svađa, i ne znam ti čega više, čak sam i cigaretu ispušila, ne znam koji vrag, kad mi ne godi i ne znam šta mi bude. Nisam se ni odmorila, samo što sam večerala idem raditi za računarom, dobro mi je rekao, da se posvetim poslu, to mi je konstatno govorio.

Đubre muško, koje volim!

Molit ćeš me, molit ćeš me Amire, molit ćeš me!

Dobro sam, izudarala sam stalažu šakama nekoliko puta, ne plače mi se, otrovat ću se nekim rečenicama i tako. Zato je Dženy bila ćutljiva, sad razumijem. Bit ću još bolja, i bolja na poslu.

Mah znaš šta Red, jebi se i ti sama!

Hajde živjeli!

p.s. Izvinjavam se na izražaju.

16.07.2017.

...o Nedjelji.

Dobro vam jutro, mah gdje god bili i ko god da ste. Dugo vas nisam ovako ili na sličan način pozdravila. Nedostaje mi i čeznem za tim da vam napišem samo:"Sretna sam, napokon je sve došlo na svoje mjesto." - čemu se ne nadam, ali težim tome. Jer, život je ne tako dobar. Dobro sam. Svima tako kažem, znam biti i gore, i umije biti gore. Jutros poziv, čovjek nije vjerovatno znao da ne radim. Samo sam utišala zvono. Nisam se ni javila. Trebala sam, na što nisam mogla reći da neću, ne želim...ne znam kako bih rekla da ne mogu. Nije mi teško raditi niti 12 sati, samo da nemam pritiska kojeg sam imala prošle godine, evo baš u ovo doba, radeći i Nedjelje, boreći se kako sa poslom tako i sa ljudima. Kažem ja ponekad, gore mi je sa ljudima, proizvod mogu zaledit, njih ne mogu. Muškarci. Volim vas, zato i radim sa vama.

Mislim da sam pojela lokum, bit će Klasov, pa ovom prilikom želim da pohvalim. Prvi put sam pojela nešto od suhih proizvoda. Inače, kad sam otvorila ovaj blog, iz dosade (tobejarrabi), htjela sam da započnem tematike o hrani. Na prvu sam napisala, nakon što je brat rekao:"Kako želiš da se zove tvoj blog?" - rekoh:"Hemija života." -iz prve. I tačno je to i postao, dio mog života. Jer, ja i pišem svoju hemiju života. Ime život, prezime hemija.

Ljeto je. Nosim i dalje suknene, pletene, vunene čarape. Volim ih. Čudno je to, što sve volim sam dobila, posao, hurmašice, vunene čarape, muškarce. Heh, kako smiješno Red, govori mi sad ego.

Amira sam kaznila. Prije tri dana:"Pišem sa Denisom, zovem te za minut." - nakon sat i pol:"Jebote i Denis, i Adnan i svi ostali, nećeš me čuti tri dana." - danas je treći dan, jučer sam mu napisala:"Volim te budalo." - nije odgovorio. Izvinjavam se na psovkama, ali one najbolje ponekad opisuju emociju, bar kod mene. Meni njegova minuta je duga tri dana. To ću mu i reći kad se javi, kad se javim.

Nije mi ništa odgovorio. Otišao je i sa FB. Nedostaje mi. Prošle Subote mi je bio kući. Prvi put da je jedan muškarac, zvanično moj momak, došao. Došao je na žalost. Imao je ogromnu tremu iako je upoznao već moju mamu i sestru. Drhtale su mu ruke dok je pio kahvu, potom se zarumenio kao jabuka crvena. A ja bila preumorna, i samo sam mislila jer smo kasno došli (ne baš tako) ali pošto on živi daleko, kako li će stići jer će dugo putovati, plus Nedjeljom radi. Eto kako ja mislim na sto hiljada stvari.

Jučer sam dobila na poslu, nakon dugo vremena, valjda je ovo sve što se u proteklih mjesec dana desilo, reflektovalo na mene i ciklus. Sjela sam za sto, i pomislila na oca. Uvijek je u tim trenucima bio uz mene. I to mi je dalo snagu. Nisam imala snage otići na doručak. Popila sam čaj i nastavila raditi. Boljelo je. Došla sam kući kasno. No, nakon što sam popila čaj i čekajući drugi, ušuškana kod mame, zaspala sam. Nisam htjela spavati u sobi, htjela sam onu sigurnost koju imate samo sa roditeljima. U Petak sam plakala, zaboravih napisati.

Probudila sam se u pola 12h. Kao da je neko rekao:"Probudi se." - ni na jednom telefonu ništa. Napišem poruku radniku za danas i zaspim. Mati veli da li sam dobro i da šta proučim, i zaspah. Nekako sam zaspala. Probudila sam se ponovo u pola 6, misleći da idem na posao, nakon što sam sanjala čitavu ekipu ljudi, posao, i sve na poslu. Dear Lord!

Na posao mislim, kao majka na dijete kad osluškiva gdje je, šta je i šta se dešava. Evo stoji mi telefon, svaki tren očekujem da me nazovu i kažu:"A gdje si ti."

To me umara, ali hajde. Mati veli sad, da se umorim tako, misli sad ovo što radim za računarom pa da ponovo zaspim, i možda uspije. Samo želim odmor za danas. Imam spremiti izvještaj, direktoru, sva sreća, da dnevne redovno radim. Hvala ti Bože, pa se kući može prenijeti posao. Polahko Red, govorim si dok i ovo napisah.

Dugo nisam pisala ovako sve i svašta, nedostajalo mi je, iako i ja rijetko volim da čitam duge postove, kontam, ko će izdvojiti vrijeme, no ipak čitam kako god. Čitam sve i svašta. Heh.

Pita me facebook:"Šta vas usrećuje?" - kako divno pitanje.

Sreća mojih voljenih. Eto to ću reći za kraj ovog posta.

Ovom prilikom, želim da se zahvalim svima vama koji čitate, na podršci, porukama suosjećanja, ljubavi i pozitivne energije. Hvala vam.

Hajde javim se...

p.s. Hajde živjeli!

14.07.2017.

...

...koliko ima dana kako je babo umro? - pitam mamu. 21 dan. Rekoh, zar ima toliko. Kao da se desilo jučer. Isplakah se. Nije pomoglo. Nisam dugo. Ali nakon plakanja zaspim kao da sam popila apaurin. Ne,mogu objasniti sebi ovo svoje stanje. Ne znam je li se to zove snaga. Pokrila sam se dekom. Valjda mi se studen uvuče u tijelo. Bijelka se porodila. Eto tako. Odoh spavati.

13.07.2017.

...

...uskoro Petak. Još ja iako govorim da jesam, nisam prihvatila da je umro. Još osjećam da je tu, kući. Pričam sa njim, u mislima, na glas. "Čestitam, pobijedili ste rak." - sanjam to kako mu govori doktor, dok leži u sobi. Molim Te, Bože da ga sanjam. Od smrti već drugi put. Ne mogu plakat, neće suze, a trebaju mi. Na poslu, ludnica. Bio je šef upravu. Stižem. Amir. Amira volim. No, šta će biti sa nama, to ne znam. Sutra je Petak, tek četvrti Petak.

09.07.2017.

...jutro.

...cime se vi tjesite? Moja recenica:"...optimista u problemu vidi izazov." Heh, indeed. Potpisala sam novi ugovor. Dobila nove poduhvate. Sef je rekao:"Moze to ona, ne treba joj pomocnik." Odoh se ubiti sa paradajzom i jajima. Amir mi je bio kuci... Pisem vam.

06.07.2017.

...drugi Petak.

...nije kćeri, već je treći. Meni je Petak obilježen za čitav život, kao i svaki Bajram koji ću dočekati. Pijem kahvu. Ovom prilikom želim da iskažem veliki naklon pokrivenim ženama, zaista nije lahko na ovim vrućinama, kako nepokrivenim tako i djevojkama sa maramom. Trčim, zamotaj se i trči, nekako stižem. Kako to da ono što pomislim, ne baš da ne bih mogla, ali eto organizacija je čudo i uspijem. Šef mi je dosta toga prepustio, što mi odgovara jer se izgubim u poslu, za tren ugledam da je pola dva. A i laska mi. Mnogo ga cijenim. U firmu sam stigla nenajavljena, iako sam dobila slobodne dane, ali to treće jutro nakon očeve smrti, digla sam se iz kreveta i rekla sebi:"Hajde Red, znam da ne možeš, ali moraš." - lakše ustajem, kako zalazim u posao sa sigurnošću. Zaista je babo bio upravu. Žao mi što nisam njegove misli zapisivala. Tek je treći Petak. Bol stoji. Nasmijem se, samo se usne miču, nekada svjesno, a nekada nesvjesno a kad se osamim, onda duša boli još više. Svako jutro i večer gledam ka mezaru. Išla sam odmah slijedeći dan poslije dženaze. Još se nisam pomirila. I dalje mislim da će ući na vrata. Da je daleko, u bolnici, u Sarajevu, na hemoterapiji. Sve čekam da će me neko pitati kako ti je babo... No, niko ne pita. Boli me mnogo toga, što ne umijem ni da ispišem, niti mogu riječima pokazati. Ne čitam, ne crtam, ne pjevušim...ništa što sam prije radila i voljela raditi. Voljela bih da crtam, no nemam volje, ne crtam ja nešto Bog zna kako, ali eto grafitna olovka je znala da me smiri. Sretni su ljudi, koji umiju da se smire...bilo čim, a ne sa bilo kim. Sa Amirom, eto, svašta se zbiva. Nekad ne znam čemu ovo vodi, evo sada u PMS stanju, nije mi ni do njega, čak šta više, čemu... Nego, prati li ko nju? I šta kažete, meni su tako lijepi, slučajno sam naletjela na njih.

05.07.2017.

...

...sinoc sam sanjala oca. Bio je u bolnici u bolovima. Pisala sam mu na viber da ga volim i da ce proci. A pisala jer sam znala u snu da je ziv i da ce vidjeti. A ja pisah na viberu neku noc:"Volim te babo..." I to nece procitati. Posljednji put sam mu napisala 22.6., nije mi odgovorio, a uvijek je...

04.07.2017.

...i tako.

...slome te slike, pa ne pustas krik, vec stezes zube i usne, jer pustis li krik, slomit ces sve oko sebe. Posao me spasava. Veceras sam po prvi put, obrisala radni stol i skoro dovrsila poslove koji su dugo cekali. Dobro sam, zar ne?

02.07.2017.

...sivo.

Kako lijepo kisa pada, no zatvorila sam prozore. Sada cu da si priustim seansu sa sobom. Uhvatila sam se da dok cistim prozore, da odmaram i uživam u tome. Vec po drugi put. Pada kisa, sijeva, ja cistim prozore. Lagano sam svoje gnijezdo ocistila. Koliko imam robe u sobi, kao mini xafs. Sutra, sutra cu se pocastiti, dobrom vecerom, necu razgovarati ni sa kim dok ne shvate da su u krivu. Tamni Vilajet, jos malo pa sobu u njemu rezervisat. Volim sivu, mama taj dan kupila babi potkosulje sive boje, uzela sam jednu, no uzela sam i drugu sivu. Taj dan je umro. Kazu mi ljudi da se ne sikiram. Ja se vise ne sikiram. Ja samo osjecam tugu i zalost. Suze su presusile. Samo zalost. Dok ne dozive, nece ni razumijeti.

02.07.2017.

...uvijek samo ja.

Zbog svega sto se desilo, moj odnos sa majkom se pogorsao, toliko da me je istjerala iz kuhinje u sobu, u jednom trenu i gurajuci me, sto me jos vise povrijedilo. Sjedim, pocela da sredjujem sobu. Oko mene kile kahve i secera, narod poletio da skine sa grbace zalost. Mama i sestra vec danima vrse pritisak na mene u vezi Amira. On je ovakav, on je onakav a kakva sam onda ja. Fiksaju me jutrom i uvecer. Samo sto krenem i dodjem sa posla. Ako sutim sta ti je ako reagujem i podijelim jos gore. One misle da sam ja ovakva zbog Amira. Amir na bazenima pa je takva. A Amir kuci I razgovara na telefon sa mnom. Slika na FB stara sedam dana. Nece Red dolazit kuci vise. Sve do prvog I zadnjeg busa kuci. Ne radi Red kao drugi pa kako drugi sve stizu, kako drugi nisu umorni, imaju 50 krava I farmaceut pa zena stigne sve. Eto sto Red nije ta zena. Red zapravo ne radi nista. Ne nosi tri sloja odjece, pletene carape na dva, tri, dvanaest stepeni. Niko ne zna sta to Red radi. Lijepi Tamni Vilajet. Rekla sam da Bog da i ja umrla, jer samo pravim probleme. Nikad Red nije uradila nista kako treba. Nikad. Ali.neka. Nista mi vise ne treba. Samo babin zagrljaj...

Hemija života
<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031