<body>
SUMMERTIME SADNESS

02.08.2017.

Otkad te nema...

"...dragi moj oče, teško mi je i teže je nego što sam zamišljala, ponekad kad bih se uhvatila u koštac sa mislima, da te neće biti, da ćeš umrijeti."

Obilježili smo četrdeset dana od smrti, učenjem u džamiji, sa familijom, prijateljima i komšijama.

Ja sam sjedeći, kako mama reče ružno sam sjedila, baš jesam, toliko bila tužna, da su mi onda nakon dugo vremena, suze samo padale. Padale jer sam danas sto puta pogriješila, što sam postala loša osoba, što nemam oca više, što se osjećam slabom, što sam se ogriješila kod ljudi i Boga, što shvatam da je babo bio upravu za mnoge stvari, koje tek sada shvaćam...što mi je teško i teško mi to reći, što se osjećam nezaštićeno, usamljeno...i što je otac umro, to će me držati, zauvijek.

Danas sam samo izašla iz firme, pozvala taksi i uputila se kući, da obilježimo, usput, svratila da još kupim gotove hrane, da ne bude malo za ručkom, i ne znam zaista kako sam izašla, dan je bio buran, i prošli, prije tog, prije tog taj...i pucam.

Sutra će me čeka brdo posla. Ne znam kud prije ni šta prije. Gušim se.

Pričam sa rodicom, kako bih voljela mozak da odmorim, da budem na njivi, a nekad sam na njivi razmišljala kako želim posao, da budem svoja žena i tako te neke individualne vrijednosti...i šta sam dobila, stres, izgubljenu ljubav, posao, cigarete, bole me stopala, boli me lijeva strana...hladnoću ne osjećam više, ali sam i nju dobila.

Umorna sam Bože, oprosti mi na tome...ali sam umorna. Tek mi je 27. godina, i umorna sam.

I ono što me pokretalo, me ubilo...

Ne osjećam više...sem umora, tuge.

Oprostite, negdje sam morala.

Hajde javim se...
























From:~honeeybee Sunshines:164869